Stjepan I.

Stjepan I. Krešimirović, sin kralja Krešimira III. iz dinastije Trpimirovića, bio je hrvatski kraljkoji je vladao od 1030. do 1058. godine. Iako je prije njega i kralj Stjepan Držislav nosio ime „Stjepan“, on ga nije primio po krunidbi kao Držislav (što je bio običaj većine srednjovjekovnih vladara kako bi izrazili svoju kršćansku odrednicu), nego mu je ono bilo dato po rođenju. Stoga je pravo da se on smatra „prvim“ hrvatskim kraljem Stjepanom.

Za svoje vladavine povratio je upravu nad cijelom Bosnom i Dalmacijom, osim Zadra koji je potpao pod mletačku vlast. Također, za njegova vladanja prvi put se 1042. god. spominje poseban hrvatski biskup kao sufragan splitskog nadbiskupa.

Trojica posvađane braće

Svetoslav Suronja, hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića i začetnik poddinastije Svetoslavića. Najstariji je sin kralja Stjepana Držislava, brat Krešimirov (kasniji Krešimir III.) iGojslavov. Vladao je kratko, od 997. do 1000. godine, a skoro cijelo vrijeme je vodio borbu za vlast sa svojom braćom.

Vjeruje se kako je nadimak „Suronja“ (mračan, hladan) zaslužio zbog svog fizičkog izgleda, no vjerojatnije je to bilo zbog hladne naravi. Neki autori navode da je nadimak „Surinja“ zapravo imao njegov brat i nasljednik, Krešimir III.

Krešimir III. hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića i osnivač poddinastije Krešimirovića. Krešimir je bio srednji sin kralja Stjepana Držislava, te je vladao od 1000. do 1030. godine nakon svoga starijeg brata Svetoslava Suronje. Do 1020. god., suvladar mu je bio mlađi bratGojslav.

U doba njegove vladavine Bizant je proširio svoju vlast nad Dalmacijom, a mađarski kraljStjepan odvojio pogranične krajeve i stvorio od njih samostalnu oblast Sclavoniu (Slavonija).

Gojslav (Goislav, Gojislav, Goyslauus), hrvatski kralj (druga pol. X. st. — nakon 1019.).

Sin je kralja Stjepana Držislava iz narodne dinastije Trpimirovića i brat Svetoslava Suronje iKrešimira III. Jedini dokument u kojem se Gojslav imenom spominje, a koji se ujedno drži temeljnim dokumentom za kronologiju hrvatskih vladara druge polovice X. stoljeća i prve polovice XI. stoljeća, isprava je kralja Petra Krešimira IV. iz 1066./67. kojom samostanu sv. Krševana potvrđuje posjed u Diklu. Zbog oskudnih i posrednih vrela za to razdoblje hrvatske povijesti (strani kroničari Ivan Đakon, Ivan Skilica odnosno Georgije Cedren i Andrea Dandolo, navodi Tome Arhiđakona i Ljetopisa popa Dukljanina), historiografske interpretacije osnovnih tokova i kronologije, posebice s kraja X. stoljeća, često su bile različite pa i oprečne. Dvojbe započinju s problemom datiranja smrti kralja Držislava (rješenja su u rasponu od prije 986. do poslije 1000.), Samuilova vojnog pohoda do Zadra (986.–998.) ili mletačkog zauzimanja dalmatinskih gradova (998.–1000.).

U novije vrijeme sve češće se prihvaća mišljenje Mihe Barade prema kojemu je Držislav umro oko 995. Drži se da je prijestolonasljednik Svetoslav, protiv kojeg su se mlađa braća pobunila, bio još za života kralja Držislava njegovim suvladarom. Prijestolne borbe možda su počele i prije, no tek 998. braća Krešimir i Gojslav zbacuju Svetoslava i postaju vladarima. Suparničke strane dobivaju poticaje i izvan granica Hrvatske. Vojni pohod makedonskog caraSamuila do Zadra (998.) povezuje se s potporom Krešimiru i Gojslavu protiv Svetoslava koji se sklonio u neki od dalmatinskih gradova.Iako se uza sva ta zbivanja u izvorima spominje ili Krešimir kao hrvatski vladar ili samo »hrvatski vladar« — nikad Gojslav ili dvojica vladara, općenito se smatra da je Gojslav u to vrijeme bio suvladarom Krešimira III. Kakva je bila njegova stvarna uloga, nije moguće utvrditi. Tek za 1018./19., a u svezi s pokoravanjem zapadnih dijelova nekadašnjegSamuilova carstva i dolaskom bizantskog cara Bazilija II. do granica Hrvatske, kroničar priča o dvojici hrvatskih vladara, braće, koji su prihvatili bizantsko vrhovništvo. U znanosti se jednodušno drži da su to bili Krešimir i Gojslav, a kako je to ujedno i posljednji spomen Gojslava, pretpostavlja se da je nakon toga umro.Prilikom za ostvarenje svojih ciljeva na istočnoj jadranskoj obali istodobno se koristi Venecija. Dužd Petar II. Orseolo zauzima sve gradove bizantske Dalmacije (uz dopuštenje bizantskog cara ili bez njega još uvijek je dvojbeno) i hrvatski grad Biograd, uglavivši u Trogiru sporazum sa svrgnutim Svetoslavom. Kako su Orseoli bili rodbinski povezani s vladarskim kućama uBizantu i Svetom Rimskom Carstvu, kasnije i s Arpadovićima, hrvatski vladari bili su u nepovoljnu položaju. Ipak su nastavili napadati dalmatinske gradove želeći obraniti pravo na prihode od njih, u čemu su i uspjeli izuzevši kvarnerske komune Osor, Krk i Rab.

Od kralja Krešimira I. do Stjepana Držislava

Krešimir I. bio je hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Najstariji je sin kralja Trpimira II.Vladao je od 935. do 945. godine.

Prema Ljetopisu popa Dukljanina, njegov mlađi brat Petar je postao vojvodom Duklje.

Krešimir I. imao je sinove, starijeg Miroslava i mlađeg Mihajla Krešimira II. Djed je Stjepana Držislava.

Miroslav hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Miroslav je bio stariji sin kralja Krešimira I., a vladao je od 945. do 949. godine.

Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu Miroslava protiv njegova mlađeg brata Mihajla Krešimira. Hrvatska mornarica je spala na 30 brodova, a konjica i pješaštvo je pretrpjelo velike gubitke. Građanski rat je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović, koji je zavladao istočnom Bosnom (do Vrbasa) i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Časlava je u tome podupiralo Bizantsko Carstvo, čiji je bio vazal, zbog težnje za obnovom vlasti nad hrvatskom obalom. Rat završava Miroslavovom smrću i preuzimanjem vlasti njegova brata Krešimira II. uz pomoć banaPribine 949. godine.

Mihajlo Krešimir II., hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, vladao je od 949. - 969. godine. Donekle je obnovio hrvatsku moć i održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Krešimirova žena Jelena Slavna dala je sagraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao grobnica kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika.

Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira II. i Krešimira I., godine 945. kraljem postaje Miroslav najstariji sin Krešimira I. Odmah na početku njegova vladanja banPribina izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom smrću. Kako u svom djelu O upravljanju carstvom navodi suvremenik ovih događanja, Konstantin VII. Porfirogenet, Hrvatska je u razdoblju nakon Tomislava oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci Bizantu. Od Hrvatske se tada vjerojatno odcijepila i Bosna, malena zemlja oko izvora rijeke Bosne koja se zajedno s Dukljom pridružila zajednici pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, Časlavom Klonimirovićem.

Na hrvatsko prijestolje godine 949. dolazi Mihajlo Krešimir II. koji je uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. U Ljetopisu Popa Dukljanina navodi se kako je hrvatski kralj Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, te zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Da je Hrvatska ojačala na moru svjedoči bitka hrvatske mornarice i arapskih gusara kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano 969. god., gdje su Hrvati "stekli sjajnu pobjedu"^[1].

Da je ban Pribina zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihajla Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u tri županije: Gacka, Lika i Krbava^[2].

Krešimir II. umro je oko 969. god., a naslijedio ga je njegov sin Stjepan Držislav.

Pretpostavlja se da bi majka Mihajla Krešimira II. mogla biti kraljica Domaslava.^[3]

Stjepan Držislav je bio hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljiceJelene. Vladao je od 969. do 996.^[1]/997.^[2] godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.

Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira. ^[3] Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića) došla opet u okvir kraljevine Hrvatske^[4].

Bugarski car Samuilo (980.-1014.) uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Tako je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.^[5]

S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekadTomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovalo titulom carskog "eparha i patricija"^[6]. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan.

Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati "uobičajeni danak" ("solitus census")Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.

Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996.^[7]/997.^[8] a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.

Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.

Trpimir II.

Trpimir II. hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića. Slabo je poznat, moguće da nije ni postojao. Povjesničari koji prihvaćaju njegovo postojanje smatraju da je vladao negdje od 928. ili kasnije, do otprilike 935. godine.

Moguće da je mlađi brat kralja Tomislava, neki ga čak navode kao Tomislavova sina^{[nedostaje izvor]}.Hrvatska je za njegovo vrijeme vjerojatno više manje ostala u istim granicama kao i za vrijeme kralja Tomislava. Bizantu više nije bila potrebna hrvatska pomoć kako bi se zaustavilo napredovanje Bugarske na zapad, stoga je prekinut savez, ali hrvatska vlast je unatoč tome ostala vidljiva u dalmatinskim gradovima.

Pitanje je li Trpimir II. zaista postojao ili se radi o historiografskom konstruktu još uvijek nije do kraja riješeno. Naime, jedini potencijalni dokaz o postojanju Trpimira II. ovisi o tome kako se interpretiraju podaci iz 31. glave spisa Konstantina Porfirogeneta De administrando imperio. Tamo se spominje hrvatski arhont Trpimir koji je imao sina Krešimira. Krešimira je naslijedio Miroslav, a njega je nakon četiri godine vladavine ubio ban Pribina.

Svi povjesničari od Ivan Lučića Luciusa smatrali su Trpimira kojeg spominje Porfirogenet istoznačnim knezu Trpimiru koji je vladao sredinom 9. stoljeća. Slijedom toga, Krešimir i Miroslav su se najčešće u rodoslovlje hrvatskih vladara smještali prije Domagoja.^[3] Dakle, u historiografiji nije bilo traga mišljenju da je postojao hrvatski vladar Trpimir II. Svojevrsni "kopernikanski obrat" dolazi s Ferdom Šišićem. On je utjecajnom radu o genealogiji hrvatskih vladar ustvrdio da vladare koje spominje Porfirogenet treba smjestiti u 10. stoljeće.^[4]. Samim time, Šišić je u genealogiju hrvatskih vladara uvrstio Trpimira II.^[5]

Zbog autoriteta samog Šišića,^[6] koji je bio najvažniji hrvatski povjesničar prve polovice 20. stoljeća, takva interpretacija dugo vremena nije dovođena u pitanje. Određeni povjesničari, npr. Dominik Mandić, nastojali su ojačati pretpostavke o postojanju Trpimira II. korištenjem navodnog teksta tkz. Arensovog troškovnika za koji nikad nije pouzdano dokazano da uistinu postoji.^[7] Tek u posljednih nekoliko godina u historiografiji se javljaju radovi koji preispituju postojanje Trpimira II., od strane autora kao što Ivan Mužić,^[8] Predrag Komatina^[9] i Tibor Živković.^[10] U većini tih radova navodi se da je Porfirigenetov Trpimir ipak istoznačan knezu Trpimiru, te se stoga vladari koje spominje Porfirogenet (Trpimir, Krešimir i Miroslav) uglavnom smještaju u drugu polovicu 9. stoljeća ili najkasnije na prijelaz iz 9. u 10. stoljeće.

Knez Muncimir

Kneza Branimira naslijedio je najmlađi Trpimirov sin Muncimir. On je došao na vlast po pravu nasljedstva, budući da se je ponosio da sjedi "na očinskom prijestolju" ("residente paterno solio"). Nije priznavao ni bizantskog ni rimsko-njemačkog cara, nego se nazivao
"s Božjom pomoću knez Hrvata" ("divino munere Croatorum dux").

    Pokoravali su mu se romanski gradovi bizantske Dalmacije u koje je dolazio i u njima boravio kad god je to poželio. Okruživali su ga i zasebni dvorski časnici, koji su mu uvijek bili na usluzi, a to su: dvorski župan (iupanus palatinus), buzdovanar (maccecharius iupanus), konjušnik (cavallarius iupanus), komornik (camerarius iupanus), peharnik (pincernarius iupanus), župan kneginje (iupanus comitissae) i župan oružjenoša (armiger iupanus). Hrvatski knez tada po prvi puta ima i svoj pečat (anulo nostro).

    Odmah u početku Muncimirova vladanja došle su u sukob ninska biskupija i splitska nadbiskupija zbog tumačenja Trpimirove darovnice iz god. 852. Ninski biskup Adalfred tvrdio je, da je knez Trpimir nadbiskupu Petru, samo dok on živi, darovao na uživanje crkvu sv. Jurja u Putalju s posjedom, a ne splitskoj nadbiskupiji zauvijek. Međutim na ročištu pred crkvom sv. Marte pokazalo se da je tvrdnja ninskog biskupa neispravna, pa je knez Muncimir ponovo potvrdio očevu darovnicu.

    Kneza Muncimira 910. naslijedio je njegov sin Tomislav koji je god. 925. postao prvim hrvatskim kraljem, a u hrvatskoj povijesti jedan od najslavnijih i najvećih hrvatskih velikana.

Kralj Tomislav- prvi hrvatski kralj

Krunidba kralja Tomislava

  Kneza Muncimira naslijedio je oko 910. njegov sin Tomislav koji je vladao u doba prodiranja mađarskih konjanika, prema zapadnoj i južnoj Europi. Nakon osvajanja Panonske, Mađari su napali i Dalmatinsku Hrvatsku, ali Tomislav ih je u žestokim izravnim okršajima, te ratnim lukavstvima i zamkama potpuno razbio i uništio.

    Teško poražene i ponižene ostatke Arpadove vojske, knez Tomislav stao je čistiti iz svoje kneževine. Tako je pobjednički ušao u Panonsku Hrvatsku, gdje ga je hrvatski narod oduševljeno dočekao kao svoga spasitelja, dok su razbijeni Mađari bježali preko Drave koliko su ih noge nosile. 

    Ta je pobjeda bila veoma važna za naš hrvatski narod,  jer su se tada po prvi put spojili sjeverni i južni krajevi, od Drave do mora u jedinstvenu hrvatsku državu. Ona se je prostirala od Raše pa sve do Srijema, Drine i  Zahumlja, a u njoj su bili i neretvanski otoci Vis, Brač i Hvar, te dalmatinski gradovi. Naime, Bizant je u to doba zbog opasnih bugarskih prijetnji sklopio savez s Tomislavom i za uzvrat mu je predao dalmatinske gradove. Hrvatska je tada imala 119 823 kvadratnih kilometara.

    Širenjem Kneževine Hrvatske, jačala je i njezina vojna snaga. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet napisao u svojoj knjizi "O upravljanju carstvom" ("De administrando imperio"), da je za Tomislava "Hrvatska mogla dići 60 000 konjanika i 100 000 pješaka; da je imala 80 velikih brodova (sagena), na svakome do 40 mornara-ratnika, i 100 manjih brodova (kondura), na svakome 10-20 mornara-ratnika". Na brodovima je osim mornara-ratnika bilo i veslača.

    U knjizi je car Konstantin također zapisao: "ni sagene ni kondure Hrvata ne polaze u rat ni protiv koga, osim ako ih netko napadne, nego s tim brodovima hrvatski trgovci plove od luke do luke po neretvanskom kraju i po dalmatinskom zaljevu sve do Venecije."  

    Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom s mnogo Srba pobjegao u Hrvatsku, gdje su zahvaljujući Hrvatima i Tomislavu spasili žive glave. Nažalost, Tomislav je i prije više puta spašavao Srbe od Bugara, što se je u kasnijim stoljećima pa sve do današnjih dana pokazalo kobnom greškom po hrvatski narod.
bog snažne države i vojske, te velikog rasta osobne moći i ugleda, mudri vladar Tomislav odlučuje kneževinu pretvoriti u Kraljevinu Hrvatsku. Tako je 925. okrunjen za hrvatskg kralja (rex Croatorum) uz blagoslov Svete Stolice i pape Ivana X.

    Naglo jačanje Hrvatske nije odgovaralo bugarskom caru Simeonu, pa je on god. 926. poslao jaku vojsku, koju je kralj Tomislav "lijepo" dočekao i tako razbio da se malo koji bugarski vojnik vratio natrag u Bugarsku. Poraz bugarske vojske, u to doba jedne od najjačih u Europi, najbolji je dokaz hrvatskih vojnih snaga za vrijeme kralja Tomislava.

     Kralj Tomislav je napravio velike stvari za hrvatski narod; osigurao je narodni i državni opstanak Hrvata, učvrstio je i ojačao razvitak trgovine i gospodarstva, te je snažno privukao dalmatinske gradove i otoke koji su se tako brže pohrvaćivali. Također je mudro sredio unutrašnje probleme, kad je čvrsto stao iza donesenih zaključaka o jedinstvenoj crkvenoj jurisdikciji.

     Jednog od najvećeg i najslavnijeg velikana hrvatske povijesti, žestokog ratnika i prvog hrvatskog kralja Tomislava, naslijedio je god. 928. njegov mlađi brat Trpimir II.

Poskok (Vipera ammodytes)

Poskok

Poskok (lat. Vipera ammodytes) je najotrovnija i najopasnija europska zmija iz porodice ljutica. Živi na kamenitim i sunčanim područjima južne Europe i Male Azije.

Područja rasprostranjenosti obuhvaćaju sjevernu Italiju, Ticino, Južnu Austriju, Sloveniju, Hrvatsku,Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Makedoniju, Rumunjsku, Bugarsku i Malu Aziju u Kavkazu.

U Hrvatskoj živi i na otocima: Krku, Pagu, Viru, Ugljanu, Pašmanu, Korčuli, Hvaru, Braču i Mljetu. Nalazimo ga i u Lici, na Medvednici, Žumberku, Banovini, Kordunu, Ravnoj Gori, Kalniku, Istri, Zagori i Hrvatskom Zagorju.

Boja je promjenjiva, pa mu je leđna strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik - cak prugom. S trbušne strane je bjelkast s crnim točkama. Mužjak naraste do 1 metar. Na Velebitu su zabilježeni rijetki primjerci koji premašuju tu veličinu, a ženke su manje od mužjaka. Uz izlomljemnu prugu na leđima, prepoznatljiv je po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. U ustima ima dva duga otrovna zuba povezana s otrovnom žlijezdom. Jezik mu je dug i rašljast. Pomoću njega osjeća opip i miris.

Pari se potkraj travnja do početka svibnja, a ženka od rujna do listopada okoti 10 do 20 mladih, koji odmah poslije izlaska iz majčina tijela probiju nježnu opnu jajeta. Poskok živi do 15 godina. Neprijatelji su mu ptice grabljivice i male zvijeri, posebno orao zmijar i mungosi. Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a danju sklupčan spava probavljajući hranu. Sporiji je, tromiji te otrovniji od riđovke. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je opasan ujesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice, a tada lako strada i čovjek, ako neoprezno prolazi i dotakne ga.

Ugriz poskoka je često smrtonosan. Čak i netom izleženi mladunci dugi od 15 do 18 cm su opremljeni otrovom i otrovnim zubima te mogu zadati vrlo ozbiljan i opasan ugriz.

Otrov se pretežno sastoji od hemotoksičnih tvari, koje zgrušavaju krv i izazivaju šok. Njegov snažan otrov može ubiti manje kralješnjake u roku od nekoliko sekundi. Za čovjeka je smrtna doza u prosjeku 25 - 40 mg ovisno o dobi, zdravlju i mjestu ugriza. Snaga njegovoga otrova čak je jača i od nekih kobri kod kojih je smrtna doza u prosjeku 30 - 50 mg. Prvi simptomi trovanja su bol i/ili oticanje ugriženog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1 cm dugi, pa otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj simptoma trovanja. Mjesto ugriza treba podvezati, da bi se spriječilo kruženje otrova po tijelu, a ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku da mu pruži jedinu djelotvornu pomoć, injekciju protuotrova (seruma).

U narodu se pričaju legende o poskokovom skakanju i o njegovom savijanju u kolut i kotrljanju nizbrdo. To su priče nastale zbog ljudskog straha budući da je poskok vrlo nepredvidiv i njegov je ugriz među najbržim od svih zmija. Poskok može pužno smotati stražnji dio tijela pa onda uzdignuti prednji i brzo ga izbaciti naprijed da ugrize žrtvu. Doseg takvog skoka je 40 cm.

Plijen osjeća po mirisu i uglavnom ga dočekuje, čekajući ponekad danima. Kao i sve zmije, može dugo izdržati bez hrane. Hrani se uglavnom miševima, pticama i gušterima, ponekad krticama, drugim zmijama i sljepićima. Zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Svoju žrtvu najprije usmrti otrovom, a onda je guta.