Krešimir I. bio je hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Najstariji je sin kralja Trpimira II.Vladao je od 935. do 945. godine.
Krešimir I. imao je sinove, starijeg Miroslava i mlađeg Mihajla Krešimira II. Djed je Stjepana Držislava.
Miroslav hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića. Miroslav je bio stariji sin kralja Krešimira I., a vladao je od 945. do 949. godine.
Tijekom njegova vladanja Hrvatska je stradala u građanskom ratu Miroslava protiv njegova mlađeg brata Mihajla Krešimira. Hrvatska mornarica je spala na 30 brodova, a konjica i pješaštvo je pretrpjelo velike gubitke. Građanski rat je iskoristio srpski veliki župan Časlav Klonimirović, koji je zavladao istočnom Bosnom (do Vrbasa) i južnom (Crvenom) Hrvatskom. Časlava je u tome podupiralo Bizantsko Carstvo, čiji je bio vazal, zbog težnje za obnovom vlasti nad hrvatskom obalom. Rat završava Miroslavovom smrću i preuzimanjem vlasti njegova brata Krešimira II. uz pomoć banaPribine 949. godine.
Mihajlo Krešimir II., hrvatski kralj iz vladarske dinastije Trpimirovića, vladao je od 949. - 969. godine. Donekle je obnovio hrvatsku moć i održavao je dobre odnose s dalmatinskim gradovima, posebno sa Zadrom. Krešimirova žena Jelena Slavna dala je sagraditi u Solinu dvije crkve. Crkva sv. Stjepana na Otoku služila je kao grobnica kraljeva, a crkva Blažene Djevice Marije u Solinu kao krunidbena bazilika.
Nakon uspješnog kraljevanja Trpimira II. i Krešimira I., godine 945. kraljem postaje Miroslav najstariji sin Krešimira I. Odmah na početku njegova vladanja banPribina izaziva unutarnje sukobe za prijestolje, koji će nakon velikih nereda završiti Miroslavovom smrću. Kako u svom djelu O upravljanju carstvom navodi suvremenik ovih događanja, Konstantin VII. Porfirogenet, Hrvatska je u razdoblju nakon Tomislava oslabila, smanjila se njezina vojska, mornarica se prepolovila, a granične su se zemlje od nje odijelile. Tako su se otoci Brač, Hvar i Vis opet pridružili neretvanskoj oblasti, a dalmatinski gradovi i otoci Bizantu. Od Hrvatske se tada vjerojatno odcijepila i Bosna, malena zemlja oko izvora rijeke Bosne koja se zajedno s Dukljom pridružila zajednici pod srpskim velikim županom i bizantskim vazalom, Časlavom Klonimirovićem.
Na hrvatsko prijestolje godine 949. dolazi Mihajlo Krešimir II. koji je uspio donekle obnoviti hrvatsku moć. U Ljetopisu Popa Dukljanina navodi se kako je hrvatski kralj Krešimir opustošio bosanske župe Uskoplje, Luku i Plevu, te zauzima cijelu Bosnu. Bosanski ban vidjevši da se ne može s njim boriti, pobjegne ugarskom kralju. Da je Hrvatska ojačala na moru svjedoči bitka hrvatske mornarice i arapskih gusara kod talijanskoga poluotoka Monte Gargano 969. god., gdje su Hrvati "stekli sjajnu pobjedu"[1].
Da je ban Pribina zadržao znatnu moć za njegove vladavine vidi se po darovnici kralja Mihajla Krešimira II. kojom on daruje zemljište samostanu sv. Krševana u Zadru. I Konstantin Porfirogent spominje da tadašnji hrvatski ban drži vlast u tri županije: Gacka, Lika i Krbava[2].
Krešimir II. umro je oko 969. god., a naslijedio ga je njegov sin Stjepan Držislav.
Stjepan Držislav je bio hrvatski kralj iz dinastije Trpimirovića, sin kralja Mihajla Krešimira II. i kraljiceJelene. Vladao je od 969. do 996.[1]/997.[2] godine. Bio je u dobrim prijateljskim odnosima s Bizantskim Carstvom i njegov saveznik u 40-godišnjem ratu s bugarskim carem Samuilom.
Stjepan Držislav je hrvatskim banom proglasio župana Godimira. [3] Kako je u Srbiji oko god. 960., bez pravoga nasljednika, umro veliki župan Časlav Klonimirović koji je nakratko pod svojom vlastu ujedinio župane Raške, Duklje, Paganije, Zahumlja, Travunje i Bosne. Već 971. god. Srbija postaje pokrajinom bizantinskog carstva. Vjeruje se da je tada Bosna, s većim dijelom Crvene Hrvatske (ali bez Duklje, gdje je krajem 10. stoljeća zavladao Ivan Vladimir, rođak Časlava Klonimirovića) došla opet u okvir kraljevine Hrvatske[4].
Bugarski car Samuilo (980.-1014.) uspio je za nekoliko godina proširiti svoju vlast na Bosnu, Srijem, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje, te na cijelo jadransko primorje južno od rijeke Cetine, osvojivši Duklju, Travunju, Zahumlje i neretvansku područje (Paganija). Tako je postao opasan susjed hrvatskoj državi između godine 986. i 989. Car Samuilo provalio je i u Hrvatsku, ali ju nije uspio pokoriti, što dokazuje da se je Hrvatska za vladanja Krešimira II. i njegova sina Stjepana Držislava uspjela oporaviti od posljedica unutarnjih sukoba. Samuilo je tijekom ratova progonio i neke svoje rođake koji su često spas tražili upravo u Hrvatskoj. Kralj Držislav ih je gostoljubivo primao i njih 14 nastanio u podgrađu grada Klisa. Kako su ovi bugarski bjegunci pripadali rimokatoličkoj crkvi, po savjetu splitskoga nadbiskupa Martina, skupili su 994. god. novce za izgradnju crkve sv. Mihajla u Solinu.[5]
S ciljem da što više učvrsti savezničke odnose, Bazilije II. je ustupio Stjepanu Držislavu na upravu dalmatinske gradove i otoke (kao nekadTomislavu). Samom Držislavu, Bizant je priznao kraljevski naslov i obdario ga kraljevskim znakovima: krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, te ga je odlikovalo titulom carskog "eparha i patricija"[6]. Stoga se Držislava smatra prvim hrvatskim okrunjenim kraljem, a tom je prigodom Držislav uzeo ime Stjepan.
Dugi mir u 10. stoljeću između Hrvata i Mlečana omogućio je razvoj trgovine na moru. Međutim Mlečani koji su najviše profitirali tom trgovinom, nakon što su uspostavili dobre odnose s Bizantom i njemačko-rimskim carstvom, odlučili su prestati plaćati "uobičajeni danak" ("solitus census")Hrvatima i Neretvanima, što je dovelo do novih sukoba na moru.
Kralj Stjepan Držislav umro je god. 996.[7]/997.[8] a za sobom je ostavio tri sina; Svetoslava Suronju, Krešimira i Gojslava.
Uz kralja Stjepana Držislava veže se legenda o nastanku hrvatskog grba. Legenda kaže da je kralj Držislav dosta ratovao s Mlečanima koji su htjeli osvojiti hrvatsku obalu Jadrana. I u jednom takvom ratu kralj je pao u mletačko ropstvo i bio bačen u zatvor u Veneciji. Mletački dužd Petar II. Orseolo dočuo je nakon nekog vremena da kralj Držislav dobro igra šah. Zato mu je uputio sljedeći izazov: ako ga u tri partije šaha pobijedi, bit će oslobođen i može se vratiti u svoju zemlju. Kralj Držislav je prihvatio izazov i u sve tri partije pobijedio mletačkoga dužda. Dužd je održao riječ i kralj se mogao vratiti kući. Držislav je tada iz zahvalnosti u sjećanje na taj trenutak uzeo šahovsku ploču kao svoj grb i grb svoga naroda. Taj grb ostao je do danas.
Nema komentara:
Objavi komentar