Vuk (Canis lupus)

Vuk (Canis lupus) je vrsta pasa iz roda Canis.

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

• Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Latvije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.

• Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Vuk

Ženke su oko 2 do 12% manje od mužjaka i 20 do 25% lakše od njih.

Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.

Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zuriti će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad. Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti. Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik. Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri. Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.

Na vrhu svakog čopora je par alfi, mužjak i ženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega.

ako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se učoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja života). Svoju družicu osvaja borbom.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

ako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se učoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja života). Svoju družicu osvaja borbom.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za zaštitu prirode iz rujna 2007. godine, u Hrvatskoj živi od 180 do 230 jedinki vuka, tj. u prosjeku 205 jedinki, raspoređenih u 50-ak čopora.^[1]

Prema kriterijima Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), vukovi su na Crvenoj listi sisavaca u Hrvatskoj, dakle na popisu ugroženih vrsta. Vukovi u Hrvatskoj stalno su prisutni na području Gorskoga kotara, Like, Banovini i Dalmacije, odnosno na području veličine 17 468 km² ili na 32,4% ukupne površine kopnenoga dijela Hrvatske. Područje na kojemu se vukovi povremeno pojavljuju, su područja oko Dinarida. Na područjuIstre (osim Ćićarije i Učke), kontinentalne i nizinske Hrvatske vukova nema. Praćenjem smrtnosti vukova na području cijele Hrvatske u razdoblju od 1986. do 2006. zabilježeno je smrtno stradanje 144 vukova. Glavni uzrok smrtnosti vukova je čovjek, 83%, gdje kao uzrok prevladava odstrjel (47%), pa stradanje od prometa (34%), dok su drugi ljudski uzroci sporadični. Smrtnost izazvana prirodnim uzrocima zastupljena je sa 7%, od čega bolesti prevladavaju (6%), dok je smrtnost izazvana od drugih vukova zastupljena s 1%.