Ivan Meštrović

Ivan Meštrović

Ivan Meštrović je najpoznatiji i najslavniji hrvatski kipar te jedan od najvećih suvremenih svjetskih umjetnika. Rodio se 15. kolovoza 1883. u Vrpolju kod Županje ali je djetinstvo proveo u Dalmaciji. Otac Mate otišao je u Slavoniju trbuhom za kruhom. Govoreći o Meštrovićima zanimljivo je spomenuti da korijeni Ivana Meštrovića sežu u susjednu Bosnu i Hercegovinu, točnije Fojnicu. Prvi Meštrović koji se doselio iz u Dalmatinsku zagoru oko 1630. bio je izvjesni Ivan Meštrović zvani Aga. On se u Duvnu vjenčao s kćerkom jedinicom iz imućne obitelji. Tom prilikom mladenkin otac uvjetovao je brak time da budući muž, uz svoje, uzme i njihovo prezime - Gabrilović. Uz obrazloženje kako ne želi da se loza Gabrilovića zatre. Sve do rođenja najpoznatijeg hrvatkog kipara Ivana Meštrovića prezime obitelji glasilo je Gabrilović - Meštrović, dok Ivan Meštrović jednog dana nije izostavio Gabrilović iz svoga prezimena.

Tijekom studija u Beču (1904.) susreće Ružu Klein koja je radila kao kitničarka u salonu damskih šešira. Otac gospođice Klein nije odobravao vezu svoje kćerke s 21-godišnjim seljačićem gotovo praznih džepova i nakon neuspjelih uvjeravanja 1905. protjeruje kćerku iz kuće. Naredne dvije godine Ruža i Ivan žive zajedno i vjenčavaju se 1907. Živjeli su u bijednim uvjetima te Ruža nipošto nije htjela imati djecu, dok je Ivan to želio. Kada su se materijalno osigurali Ruža više nije mogla rađati djecu i to je dovelo do razvoda braka 1928. u Čakovcu. šest godina ranije (1922.) Meštrović upoznaje Olgu Kesterčanek i nastaje nova veza iz koje će se, prije nego što Ivan i Olga stupe u brak, roditi dvoje djece - Marta (rođ. 1924.) i Tvrtko (rođ. 1925.). Kasnije će Olga i Ivan imati još dvoje djece - Mariju (rođ. 1927.), zvanu Maricu i Matu (rođ. 1930.). Ta djeca rođena su u braku jer se Ivan Meštrović iste godine kada se rastao od Ruže vjenčao s Olgom, također u Čakovcu.

Kako su Marta i Tvrtko rođeni dok je Meštrović još bio oženjen Ružom Klein Marta i Tvrko Meštrović bili su izvanbračna djece bez prava na nasljedstvo i očevo prezime. Problem je riješen ukazom kralja Aleksandra Karađorđevića od 20. svibnja 1926. u kojem (miješavinom hrvatskog i srpskog jezika) stoji: "Mi Aleksandar I. po milosti božjoj i volji narodnoj Kralj Srba, Hrvata i Slovenaca na predlog Našeg Ministra Pravde rešili smo i rešavamo da se dne 13. marta 1924. u rimokatoličkoj crkvi Brajtenfeld u Beču po rimokatoličkom obredu na ime Marta - Marija kršteno žensko dijete, zatim dne 5. maja 1925. u Zagrebu rođeno i dne 29. septembra 1925. u rimokatoličkom obredu na ime Tvrtko - Ivan kršteno muško dijete, oboje nezakonita djece Olge Kesterčanek i Ivana Meštrovića proglase zakonitom djecom Ivana Meštrovića, kipara u Zagrebu, sa svim pravima zakonite djece..."

Nakon vječanja Meštrović je živio s Olgom i djecom u Zagrebu u današnjoj Mletačkoj ulici 8, a prva susjeda (u Mletačkoj 10) bila im je Ruža Klein. U tome braku Olga je znala biti nesretna jer ju je, primjerice, na prijemu u hotel u Esplanada uočljivo izbjegavao nadbiskup Alojzije Stepinac koji se nije želio s njom rukovati jer se nije vjenčala u crkvi. Kasnije (25. travnja 1942.) Olga i Ivan vjenčati će se i crkveno. Tada je Meštrović bio u kućnom pritvoru, a Olga se po suprugovoj želji sklonila u Split. Stoga je umjesto Olge na vječanju bila njezina zastupnica. Ivan Meštrović nije bio blizak supruginoj rodbini niti se, izuzev Olgine sestre Side, s nekim od njih družio. Sida je Meštroviću dok je u jesen 1941. bio u ustaškom zatvoru u Zagrebu nosila hranu.

Kao mlad umjetnik Meštrović je zamislio monumentalni Vidovdanski hram koji nije mogao biti realiziran. Fragmenti tog hrama izloženi su 1911. u srpskom paviljonu na Međunarodnoj izložbi u Rimu, a zahvaljujući kojima je stekao svjetsko ime. Sada se ti radovi nalaze u Narodnom muzeju u Beogradu (Miloš Obilić, Kosovka djevojka, Srđa Zlopogleđa, Kraljević Marko, Udovica). Za vrijeme Prvog svjetskog rata živeći u Rimu, Londonu, Ženevi, Cannesu i Parizu napustio je realistički stil svojih dotadašnjih skulptura punih poleta i senzualnosti te je prešao na izradu cijelog niza religionznih tema, većinom rađenih u drvetu. Inspiracija su mu bile bizantska, gotska i crnačka skulputura. Najpoznatiji radovi iz tog ciklusa su Raspeće i Madona. Poslije Prvog svjetskog rata nastanio se u Zagrebu gdje je bio prvi rektor novoosnovane Umjetničke akademije. U razdoblju između dva svjetska rata kada se naročito zanosio Michaelangelom izradio je velik broj reljefa u kamenu, nagih figura i portreta. Najpoznatiji su svakako spomenik Grguru Ninskom u Splitu, Strossmayeru u Zagrebu, Zahvalnosti Francuskoj u Beogradu, Neznanom junaku na Avali, Miletiću u Novom Sadu i Indijancima u Chichagu.

Poslije Drugog svjetskog rata nastanio se u Sjedinjenim Državama radeći za međunarodnu publiku, ali šaljući svoja djela i u tadašanju Jugoslaviju (npr. spomenik Njegošu). Kao prvom živom umjetniku u muzeju Metroplitan u New Yorku organizirana je njegova samostalna izložba (1947.). Američki predsjednik Eisenhower osobno mu je u Bijeloj kući uručio dekret kojim je postao američki državljanin. Tada ga je u goste na Brijune pozvao i Tito. Tom prilikom Tito ga je pozvao da se preseli u Zagreb, a da ljeta provodi na Brijunima. No, poziv je ostao nedorečen. Tada je Meštrović posjetio i Stepincakoji je bio u internaciji u Krašiću.

Preminuo je u South Bendu 16. siječnja 1962., a sahranjen je u Otavicama kod Drniša 24. siječnja. Prema riječima Mate Meštrovića (u razgovoru za Jutarnji list od 18. siječnja 2004.) godine na sahrani se okupilo više od tri tisuće ljudi, a došlo je i do incidenta. Nakon što je biskup Frano Franić istaknuo da je Ivan Meštrović bio veliki Hrvat i katolik predsjednik drniškog narodnog odbora Smiljan Reljić dovkinuo je: "Narod tako ne misli!" Reljiću se priključilo još pet-šest bukača povicima: "Fašistička huljo!, Mi smo vas potukli u ratu!, Zločinci!, Popovsko smeće!" Nakon naraslih tenzija Reljić se s pristašama povukao, a lijes je unesen u obiteljski mauzolej gdje je biskup Franić izmolio posljednju molitvu.