| Petar Zrinski |
hrvatski ban, vojskovođa i pjesnik.
Petar Zrinski rodio se u Vrbovcu, mjestu istočno od Zagreba, a pogubljen je 30. travnja 1671. godine u Bečku Novom Mjestu. Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka groficaMagdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine.
Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein.
Školovao se Petar, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji. Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu (Međimurska županija), te u Ozlju.
Godine 1643. oženio se groficom Katarinom Zrinski, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku.
Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski je, 1665. godine, imenovan hrvatskimbanom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacijabečkog dvora.
Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1.400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10.000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strašilom Turaka"[1].
Petar Zrinski bio je i pjesnik, a godine 1660. preveo je s mađarskog jezika i u Mlecima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora" (Adrianskoga mora sirena).
Zajedno sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom Petar Zrinski je nastavio borbu za prava Hrvatskekoju je započeo njegov brat Nikola, pa se tako povezao s glavnim mađarskim vođama. Povod za nezadovoljstvo bio je sramotni Vašvarski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine, kojim su Turci, premda poraženi u Monošterskoj bitki, od Bečkog dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene teritorije. Nezadovoljnici su stvorili savez nazvan Zrinsko-frankopanska urota, kojim su željeli umanjiti sve veći centralizam i apsolutizam hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. Habsburgovca.
Kad je, međutim, 1666. godine umro ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay, a 1667. godine ugarski palatin Franjo Wesselényi, hrvatsko-ugarski savez oslabio je i na kraju se skoro potpuno raspao zbog različitih ideja i načina vođenja urote.
Ubrzo je i bečki dvor, koji je provodio centralizam i apsolutizam ne mareći za prava hrvatskog naroda i obveze potpisane Pactom Conventom iz 1102. godine, sve saznao zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova. Dana 13. ožujka 1670. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč da bi se opravdali caru, odnosno kralju, očekujući njegovo razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, Leopold I. ih odmah daje uhititi i zatočiti u Bečkom Novom Mjestu.
Nakon dugotrajne istrage Zrinski i Frankopan bili su osuđeni na smrt odsijecanjem glave i desne ruke.11. travnja 1671. godine poseban sud optužio je Petra Zrinskoga da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. U presudi Petru Zrinskome stajalo je kako je:
- "(...) htio biti ono što je Njegovo Veličanstvo, to jest nezavisni hrvatski vladar, te je stoga doista vrijedan da na glavu umjesto krune dobije krvnički mač".[2]
Neposredno prije izvršenja presude Leopold I. djelomično je uvažio njihovu žalbu i nije im trebala biti odsječena ruka. U Bečkome Novom Mjestu(Wiener Neustadt), dana 30. travnja 1671. godine Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan pogubljeni su na opće zgražanje i zaprepaštenje hrvatske i ugarske javnosti, te čitave Europe. Osim njih smaknuti su i članovi urote Franjo Nádasdy i Erazmo Tattenbach.
Fran Krsto Frankapan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. - Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.), hrvatski plemić, vojskovođa i pjesnik iz velikaške obitelji Frankopan.
 |
| Fran Krsto Frankapan |
Bio je polubrat Katarine Zrinski i šurjak Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora urote hrvatskih i ugarskih velikaša (poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota), nezadovoljnih centralizatorskom i kunktatorskom, oklijevajućom politikom Bečkoga dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara.
Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazioisusovačku gimnaziju. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju.
Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Turcima kod Otočca. S rimskom obitelji Frangipane (od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan) hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654., u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima. Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz.
Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, rođeni pjesnik, Fran Krsto je za života objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke intimne poezije"Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio na slovenski jezik Moliereovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Priređujući zbirku, znajući da gleda skoroj i strašnoj smrti u oči, nije ih poredao kronološki, nego ih je pomiješao.
Tragičnu sudbinu pjesnikovu slijedila je i sudbina njegove poezije, sabrane u zbirci "Gartlic za čas kratiti". Morala su proći puna dva stoljeća dok ju je otkrio tadašnji knjižničar u bečkoj Dvorskoj knjižnici Ivan Kostrenčić; on ju je prvi i objelodanio, i to odmah u knjizi (Vrtić, 1871.), ali samo u izboru, jer su neke od tih pjesama, one erotske iz "Gartlica" i ciklusa "Zganke", zbog smjelosti izraza bile suviše izazovne a da ne bi vrijeđale moralni osjećaj čitatelja. Iako je pojava te knjižice bila litararna senzacija, ipak nitko od tadašnjih kritičara, ni Vatroslav Jagić, nije u njoj prepoznao vrijednost.
Nedostajale su im bitne znanstveno-teorijske spoznaje, ali i receptivno-doživljajne, emotivne pretpostavke (sam Jagić, iako izuzetno zaslužan filolog, nije, kao ni većina hrvatskih jezikoslovaca dopro do razine estetskoga). Tvrdnjom da je Frankopanov jezik "mješovit i šarovit" nije se ni moglo doći do ispravnog estetskog suda. Jer ta "mješovitost i šarovitost" nije bila mana nego specifična osebina svih pisaca ozaljskog kruga, koja nažalost nije dala onakve plodove kakve je mogla dati, jer je u vrijeme kodifikacije hrvatskoga književnoga jezika uzorom bio Ivan Gundulić, pa je Frankopanova, po idiomu tronarječna poezija, iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjega tijeka razvoja hrvatskoga jezika. Tek su novija jezičnopovijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.
Dana 11. travnja 1671. poseban sud je optužio Petra Zrinskog da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak. Smaknuti su 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Protiv njihova ubojstva su bili mnogi europski vladari pa i papa. Jedini koji se nije oglasio bio je Luj XIV.
Nema komentara:
Objavi komentar